Vikend kolumna

(Folder zvani ljubav)

Kada bi čovjek u glavi poput nekog kompjutera, imao onu tako poželjnu alatku clean up, na vrlo efikasan način, bi se u svakom trenutku mogao riješiti svih mogućih gluposti koje je kroz život čuo, i koje, protiv njegove volje, stoje negdje u nekoj moždanoj pregradi, samo bespotrebno zauzimaju prostor. Godinama tako nakupi se u glavi raznog informacionog smeća, iskreno govoreći , osobno me uvijek nervirala vlastita nesposobnost da izbrišem pojedine sadržaje čijem postojanju nikako nisam nalazila svrhu, ali ni način brisanja. No, kompjuter je ipak smislio ljudski mozak, koji kao takav ne prestaje biti najveća misterija, ali veoma često kroz rad kompjutera otkrivamo kako nam radi vlastiti brain i čemu šta u njemu služi. Čak ono za šta smo mislili da ničemu ne služi, odnosno, ono informaciono smeće koje spomenuh na početku ovog uvoda kojeg, napokon moram privesti kraju.

Dakle veoma često čujemo ili pročitamo nešto što nam ostane u sjećanju, a za šta mislimo da nam uopšte nije potrebno. Čak šta više lično mi se čini da pojedine gluposti zauzimaju prostor bitnim stvarima i potiskuju ih na samu ivicu zaborava. Sve dok ne pročitamo, ili čujemo, nešto što snagom rečenog izazove kompletno oduševljenje, i brzinom svjetlosti ta oduševljavajuća informacija u vlastitim nam kompjuterski uređenim mozgovima napravi potpuni red dajući i onom “smeću” njegov vlastiti smisao. To se istina, ne dešava baš često, ali eto, desi se. Tražila sam nešto, a naišla na istinu, koja je pokrenula sve ovo što vam želi reći, a da, zapravo nisam imala namjeru. Ljubav je rezultata slobodnog izbora. Dvoje ljudi se vole onda kada su sposobni živjeti jedno bez drugoga, ali su izabrali živjeti zajedno.

Ne znam, ko je to rekao, ali osobno mu zahvaljujem za inspiraciju i davanje smisla onim nebitnim stvarima koje sam sada znam zašto, imala u jednoj od svojih memorijskih stanica, a koje su se nastanjivale tu godinama u različitim, ali suštinski istim, verzijama svoga postojanja.

Kada je nedavno moja drugarica iz finansijskih razloga otputovala na nekoliko mjeseci u inostranstvo vodeći sa sobom dvoje male djece, ostavljajući ovdje muža, nisam u tome vidjela apsolutno ništa neobično. Na pozdravnoj kafi većinu vremena smo pričali o činjenici da je veliki broj ljudi koji ih znaju postavljao jedno isto pitanje:”Pa, kako ćete tako dugo jedno bez drugoga?”Nisam imala pojma zašto dalje pričamo o tome, i sve me više nervirala činjenica da je pod takvim suludim pritiskom ona čak počela da potanko objašnjava zašto ide, njihove planove, i načine za ostvarivanje istih, probleme – rješenje…Sve sam to zapamtila: čovjek ovdje ne smije ispadati ni po kojem osnovu iz uobičajenih klišea, svako daje sebi za pravo gurati nos u tuđe stvari, i da je ovdje ljubav i brak često sinonim robije i 24satnog prisustva partnera. Ukoliko se po bilo čemu razlikuješ od mase bar uljudnosti radi, moraš da odgovaraš na veliki broj besmislenih pitanja…jedino nisam znala, zašto to kojeg đavola, uopšte pamtim kada me sve to skupa nervira i kada sam to potpuno svjesno odložila u Recycle Bin (smeće).

Sada znam – zato što su neki ljudi odlučili živjeti zajedno, znam šta zaista znači ono dosadno pitanje: “Are you sure you want to delete this item?”

Kliknite i vi yes, slobodno kada za to dođe pravo vrijeme!

U folderu ljubav može se naći svašta: i ono što treba i ono što ne treba, ali ako su uobičajene predrasude i stereotipi nešto što ne želite da vam pokvari sliku o najplemenitijem osjećanju, a ipak su tu, onda budite uvjereni da je njihova svrha postojanja samo da biste znali kako ljubav ne treba da izgleda !