OŽENJENI PLAYBOY

Možda nije lijepa, ali ova priča je mnogo puta viđena, doživljena, prepričana. Istinita. Priča o čestoj bračnoj stvarnosti koju kada posmatrate sa strane, nemate uopšte želju, jednog dana biti dio toga, jer za sebe želimo samo najbolje. Kada ste u njoj želite se vratiti tamo odakle ste i vi nekada posmatrali i vjerovali da stvari mogu biti drugačije, ali za veliki broj nas ipak nisu. Neki će to jednostavno objasniti sudbinom, jeftinim izgovorom za sve što nemamo snage, hrabrosti i odlučnost promjeniti, a neki će se svrstati u određenu kategoriju i jednostavno reći: “Šta mogu, takav sam”, i to je to. Život ide dalje po istim tračnicama koje vode u krug jedne iste priče. Uvijek isto, sve isto – već viđeno. Znate takve muškarce – ne piju, ne puše, ne kockaju… Jedini porok su im žene! Čini se da je baš takav najgori, i da obilježi cijeli njihov život u kojem ponekad ne mogu da nađu nikakav drugi smisao. Njihov nemirni duh jeste njihovo prokletstvo, misle da su svjesni toga, njihovo ponašanje je obrazac po kojem žive svoju stvarnost miljama daleko od onoga što su nekada željeli.

“Ne sećam se broja žena u mom životu, ali znam od koje je sve krenulo, i znam da nakon svega sasvim sigurno mogu reći da nikada nisam doživio pravu ljubav”. Žao mi je zbog toga, osjećam kao da sam propustio mnogo u životu, ali neke stvari jednostavno nisam mogao promjeniti. Mislim da je velika većina nas žrtva odgoja i svega onoga što sa sobom u život ponesemo iz kuće.

Imao sam 19-est godina kada sam se prvi put zaljubio. Bila je mojih godina, boginja sa druge planete prema kojoj sam se ophodio kao prema svetinji, sav moj svijet. Vjerovao sam tada u san “jedna žena za cijeli život”, zaista jesam, ali ona nije. Sjećam se trenutka kada mi je rekla da neće više samnom da se viđa. Nisam razumio šta mi govori. Nisam, čini mi se ni pokušavao shvatiti. Ostao sam skamenjen, i dobro pamtim da su mi tako okamenjenom tekle ledene suze. Svim lijepim snovima i vjeri u pravu ljubav tada je bio kraj, i sve ostalo što je uslijedilo u mom životu nije bilo protkano onim sa čime svi krenemo u ljubav – čistotom osjećanja i vjerom u vječnu ljubav.

Život mi je krenuo u jednom drugom smjeru. Žene su za mene postale magnet kojem se nisam mogao oduprijeti, ali nisam to radio iz osvete ili povrijeđenog ponosa. Čak i kada sam se oženio, a brak mi se desio na vrlo naivan i nesvjestan način, uvijek sam tražio nešto, ali ne znam šta? Lutanje od žene do žene nije za mene nikada bilo stvar dokazivanja. Žene sa kojima sam bio u vezama nisu bile samo broj, hrana mojoj povrijeđenoj sujeti, jer zaista sam svim silama pokušavao produbiti svaki taj odnos, izgraditi nešto u šta bih mogao povjerovat da je ljubav. Kada kažem ljubav, ne mislim na zaljubljenost – osjećanje koje me, kao osobu veoma zaljubljive prirode, veoma često posjećuje u odajama moje izgubljene duše, nego na ljubav u pravom smislu te riječi koja podrazumijeva povjerenje, poštovanje, prijateljstvo, zajedničke ciljeve i snažnu privlačnost. Nešto od toga sam godinama stekao u braku, ali cijelo vrijeme je falilo ono najvažnije – osjećaj da smo stvoreni jedno za drugo, i ljubav – ljubav za koju još vjerujem da mi se može dogoditi, iako ni sam ne znam kako bih se ponio u takvoj situaciji. Ljudi koji znaju za moj način života, često me pitaju, kako to mogu raditi svojoj ženi? Možda nije lijepo, možda to nije slika braka za kakvu bi društvo trebalo znati, ali mislim da ni priroda ni društvo nisu dobro riješili tu stvar na najbolji način. Mislim da bez obzira na svu važnost braka i bračne vjernosti svako ima pravo da pronađe lično sebe u svom životu, na što bezbolniji način. Iz tog razloga još uvijek sam ostao pri stavu, “jedna žena za cijeli život”, samo što više u to ne petljam ljubav. Imam osjećaj kao da brak nije mjesto gdje bi čovjek ljubav mogao doživjeti i uživati, ako je uopšte ikada i bio. Sve se nekako svelo na materijalno, svuda vladaju interesi i kao da ovdje više ljubav ne postoji. Sjećam se jedne djevojke sa kojom sam proveo dosta lijepih trenutaka. Njoj je trebalo ono što većini žena predstavlja životni cilj – čvrst oslonac i sigurnost, a meni ljubav. Bio sam spreman pružiti joj sve što očekuje od mene, samo kada pokaže malo prave ljubavi i privrženosti, ali ljudi vrlo rano izgube snove i nadanja, potpuno se predavši onome “od čega se živi”. Nije izdržala, udala se za prvog domaćina koji joj je predložio brak, već nakon nekoliko godina zaradivši status samohrane majke, žene izgubljene u vremenu i prostoru za cijeli život. Zbog toga mislim da su razlozi zbog kojih se ženimo boja kojom će biti obojen cijeli naš život. Ako Vam se brak, kao meni, desi, ako ga niste isplanirali, ako se niste zrelo odlučili za njega, (lično mislim da prije 30-te godine niko od nas nije sposoban zrelo razmišljati o braku) cijeli bračni život će vam ličiti na mjesto u kojem ste samo da bi ispoštovali društvene norme, jer to tako treba. Ne vjerujem u priče da se ljubav može roditi u braku. Ne, ljubav se rađa daleko odatle, a tu se njeguje i uzgaja. Ako je niste donijeli u brak nikada je u njemu nećete naći, bez obzira što ste godinama stvorili i zajedno prošli. Danas isto, kao i prije mnogo godina, ja čekam da i se desi ljubav. Čovjek nikada ne prestaje se nadati, i mislim da imam pravo na to. Nisam playboy, nisam bračni zloćinac, niko to od ovakvih kao što sam ja zapravo nije. Skitnice vlastitog života koji plaćaju greške iz mladosti, to je cijela istina. Broj žena je ionako nevažan, kada niti jedna od njih nije bila LJUBAV.