Da li se zaista samo jednom ljubi ?

Možda. Nije neki odgovor, ali sa ljubavlju, molim samo nježno. Nježno i polako rasčlaniti svaki njen segment prije no što ustvrdimo bilo što.

Dakle, ako tvrdimo da se zaista samo jednom ljubi kakve posljedice tog vjerovanja mogu biti? Šta ako zavolimo, što se u životu ipak veoma često dešava, potpuno pogrešnu osobu? Teško da će se iko pomiriti s tim da je tu i kraj. Druga, treća ili deseta šansa mora da postoji. Svako je iz neupitne ljubavi prema samom sebi i dodijeli. Prije ili kasnije.

Nekada je neko to izmislio da se samo jednom ljubi.

Mnogima se ta izmišljotina svidjela pa su nastale cijele pjesme na tu temu. Kao, sve ostalo je varka. Bez veze. Ne znam samo da li je to smislio neko ko je stvarno samo jednom volio,(a ako jeste kako onda može da zna?!) ili je neko donio zaključak na osnovu velikog broja” posmatranih ljubavnih uzoraka”. I šta sada, ako mi neko kaže da imam ljubićastu boju kože, trebam da mu povjerujem, a da se prethodno ne pogledam u ogledalo? Vjerujem da postoje malobrojni ljudi koji sami sebi oduzimaju pravo na učenje i emocionalni razvoj kroz sopstvena iskustva, sve zbog iluzije o nekoj pravoj ljubavi. Neki su u stanju čekati godinama tu neku pravu ljubav i idealnog partnera. Na žalost obično se ne pojavi. Zato što ne postoji. Bar ne tako kako su je neki zamislili, jer cijela ta priča o pravoj i samo jednoj ljubavi samo je projekcija vlastite bajke o princu, ili princezi na neku osobu koju, zapravo, uopšte ne poznajemo. Ona nas je privukla izgledom ili postupkom, ali mi smo joj unaprijed dodjelili sve što smo željeli da ima. Naučno gledano ova faza se zove faza zaljubljivanja, koja u onom svom slijepom obliku traje svega tri mjeseca. Kako vrijeme odmiče shvatamo da ta osoba nije onakva kakvom nam se činila na početku. Mnogi se onda pitaju šta se desilo, a nije se ništa desilo. Istina je da ta osoba nikada nije ni bila to što smo sami sebi dobrovoljno umislili da jeste.

No dobro, sve je to ljubav. Problem je u shvatanju te prilično jednostavne činjenice vidim jedino u stepenu prihvaćenih predrasuda, kao što je upravo ova o samo jednoj ili samo jednoj pravoj ljubavi. Dva pojma, ali u osnovi potpuno isti, jer onaj koji je sebi dozvolio samo jednu ljubav, i onaj koji ih je imao više, pa se pita koja je od njih bila “prava”, zapravo, vjeruju u samo jednu ljubav. Jedino im je način formiranja kriterija o tome malo drugačiji. Jedino su i prvi i drugi sebe osudili na život bez ljubavi. Kako ?

Tako što svi oni koji vjeruju i dopuštaju sebi samo jednu ljubav u samom početku su sami sebi oduzeli pravo na greške i učenje o njima. Kako naučiti išta o ljubavi, ako ne ljubimo? Svejedno je da li je boljelo,malo ili mnogo, da li je razočarenje bilo isuviše veliko. Bitno je da svaki put kada se zaljubimo pa potom odljubimo postajemo zreliji i sposobni razlikovati ljubav od iluzije. Dakle zaista nema realnog osnova za vjerovanje u tezu “samo jednom se ljubi” onda kada je izgovaraju oni koji samo jednom i jesu ljubili.

Što se tiče onih koji između mnogih ljubavi traže “najjaču”, “najljepšu”, “najiskreniju” – jeste, oni već imaju osnova za nešto, ali to nešto nije tvrdnja koja je to prava ljubav? Nemoguće je između crvene, bijele, crne ili zelene boje tražiti onu jednu, jedinu pravu ljubav, jer svaka ljubav je prava. Jedinstvena po svom obliku i izgledu, kao i svaka boja. Ali tek onda kada se pomješaju plava i žuta pa stvore ljubačastu, odnosno, onda kada u fazi slabljena zaljubljenosti počnemo prihvatati osobu onakvu kakva jeste, sa svim svojim stvarnim kvalitetima i manama. Ako se to dogodi zaljubljenost će preći u ljubav, a doživljena ljubav i saznanja koja smo stekli kroz nju od neprocjenjivog su značaja za emocionalnu inteligenciju svakog čovjeka.