Šansa za ljubav i brak

Višedecenijsko urušavanje sistema vrijednosti na prostoru Zapadnog Balkana najviše se reflektuje u temeljnoj društvenoj vrijednosti – porodici. Brak je postao neodrživa forma partnerskih odnosa a broj rođene djece je u konstantnom padu, po čemu je Bosna i Hercegovina vodeća u Evropi. Naime, prema podacima Zavoda za statistiku BiH u 2019. godini rođeno je 28.360 djece što je za čak dvadeset hiljada manje od broja živorođenih u 1997. godini kada je zabilježena najveća stopa nataliteta u BiH u poslijeratnom periodu. U prvih šest mjeseci 2020. godine, u Bosni i Hercegovini rođeno je 1.019 djece manje u odnosu na isti period 2019. godine. Negativan trend bilježe i zemlje u regiji, dok je broj razvedenih brakova u velikom porastu. Jasno je da siromaštvo nije glavni krivac za neodrživost braka i porodice, nego se svakako radi o stanju svijesti i percepciji braka i porodice. Ljubav više nije glavni motiv za ulazak u brak, a i kada jeste u braku se uopšte ne radi na održavanju ljubavi. I muškarci i žene, a naročito žene, su zastranili u procesu individualizacije i shvatili je na potpuno pogrešan način – zasnivanje braka i porodice karijeristički je cilj ogromnog broja ljudi kojeg će staviti u svoju biografiju bez većeg razumijevanja i potrebne odgovornosti. Ogromna sebičnost i opsesivna fokusiranost na sebe, bez stvarnog razumijevanja sopstvenog bića, uzrokuje tako nove generacije koje će imati cjeloživotni problem sa ranom traumom. Šta to znači? To znači da današnje brakove, koji se ne uspijevaju održati ni pet godina, nisu zasnovali odgovorni i razumni ljudi, iako se žene i udaju sve stariji i stariji, jer da jesu uložili bi malo truda u opstanak porodice bar prvih sedam godina života djeteta što je najvažniji period za razvoj čovjeka. Upravo u ovom periodu, naročito od treće pa do pete godine djetetovog života, kod djece koja rastu u disfunkcionalnim porodicama razvija se rana trauma, a mnogi od njih nikad ne uspiju izaći iz te traume nego nastavljaju da žive u sličnim agonijama, podsvjesno predodređeni za iste. O ovom važnom otkriću psihologa naši roditelji nisu mogli ništa znati jer su rezultati višedecenijskih istraživanja o ranoj traumi postali dostupni tek krajem osamdesetih i početkom devedestih godina. Onda je uslijedio rat i poslijeratni period u kojem su edukacija i lični razvoj bili skoro nemogući, ali sa pojavom interneta nestale su prepreke da učinimo taj najvažniji korak u vlastitoj evoluciji – da spoznamo sebe od samog početka i preradimo ranu traumu, a zatim uložimo minimalni napor da je ne napravimo kod vlastite djece. Znanje je danas potpuno dostupno i uglavnom besplatno, samo je potrebno imati volje za rad na sebi radi lične dobrobiti i dobrobiti novih generacija. Da li je za naše društvo toliko teško uložiti taj napor? Jeste, zato što nema društveno razvijene svijesti o ovoj problematici. Jeste zato što u društvu mora da postoji mehanizam i ustrojstvo koje će regulirati ovu problematiku i svakako bi poželjnije bilo da djeca u školama uče psihologiju umjesto na primjer religiju, koja sama nije u mogućnosti dovesti do zadovoljavajuće duhovnog razvoja kod mladog čovjeka. Djeca i mladi ljudi su prepušteni sami sebi, od roditelja nemaju što naučiti jer su isti takođe odrasli u ranoj traumi a nisu toga ni svjesni, a škola je odavno mjesto na kojem niko ništa nije naučio, pa čak ni elementarnu pismenost. Jedini tračak nade za opstojnost braka i porodice, gle ironije, daje pandemija Covid 19 koja je zatvorila kafane i ostala mjesta loših navika, koja skupa sa gore navedenim faktorima destabiliziraju brak i porodicu. Sad kad su svi tamo gdje bi trebali biti, vrijeme je za edukaciju i kreiranje sretnog života. Pratite Ljubav i brak.